Noći od papira

Image Posted on Updated on

Naslikala sam jednu noc prepunu tvog lutanja i mog trazenja

Prosula sam boje ali tako da se ne naljutis sto je sve mrljavo i ljepljivo

Prosula i perle lanca kojim smo vezivali jastuke,

Slucajno, nisam htjela

Prosula sam te po sebi da budes ja da budem ti

Prosula sam brojeve telefona i vazne datume

Slucajno, jedne noci

Prosula sam naš dan vjencanja, onda kad sam bila ljuta i zamrljala ga da se ne vidi

Prosula sam nas, a nisam htjela

Prosula sam tebe po meni i mene po tebi

Naslikala sam jednu divnu noc

Prosula sam boje ali tako da se ne naljutis sto je sve mrljavo i ljepljivO

Prosula sam lezanje na pijesku i neke uspomene

sve se to desilo slucajno jedne noci dok si spavao

Naslikala sam jednu divnu noc

A ti nisi ni primijetio da je na toj slici more u nama duboko spavalo.

Prosula sam boje uzalud.

A jesi, kriv si

Image Posted on Updated on

Za oproštaj ne moli ako nisi kriv

Ako ti se duša ne grči od bola, nisi kriv

Ako ti prsti ne trnu i oči ne stiskaš da ih ne možeš otvoriti

Ako ti riječi ne prokišnjavaju i samoća ne smeta, nisi kriv

Ako noću samog sebe ne tražiš kroz oluju i kišu

Ako ne spiraš sa sebe iluziju neku

Ako ne možeš ni suzu pustiti

Nisi kriv

Nisi kriv ni ako ne skidaš sa sebe odjeću

jer je teška i uska iako sve na tebi visi

Ako upališ cigaretu, a ne ugasiš je na pola

jer hoćeš nešto drugo u tom mrtvom času, nisi kriv

Ako ne trljaš lice i znojne ruke brišeš od kosu spuštajući glavu, nisi kriv

Nisi kriv sve dok ti u duši treperi nešto i suze teku,

sve dok je posteljina nježna, a jutro mirno,

nisi kriv, mili

 

Kad ne budeš mogao suzu od jeda i čađi pustiti

Kad ti noge postanu teške i kad se danima budeš tražio u pustinji sebe

Kad te jutra umore, a noći zavuku pod nokte

Kad ti voda postane gorka, a u očima hrapav trag

Kad se nešto u tebi zgrči, zamoli za oproštaj

Neko će sigurno reći:”S mirom u sebi kreni daleko i spasi se”.

 

Ne ljuti se

Posted on

Ne ljuti se što pišem samo o tebi

i što te ponekad pretvaram u ono što nisi

ne ljuti se što mrvice naše ljubavi prosipam po stolu

da izgleda kao da smo upravo doručkovali,

poljubili se i otisli na posao

Ne ljuti se sto ponekad ne znam da napisem nista o tebi

i samo brbljam dok listas novine, dosadjujem ti

ne ljuti se ja to radim da te zabavim

da ucinim da si srecan dok se pretvaras u ono sto nisi

dok te pretvaram u ono sto jesi

ne ljuti se

umiljato moje, smej se uvijek

rekla sam ti da moras i kada me bude i kada me ne bude

i kada brbljam i kada ćutim

ne ljuti se, smej se i nemoj prestajati

ni kada ne budem, a biću

da prosipam mrvice naše prošlosti po stolu

da izgleda kao da smo upravo doruckovali

poljubili se i otišli svako svojim putem

Ako neko naidje, a hoće.

 

 

 

 

Ne ostavljaj me na oluji

Image Posted on Updated on

Ne ostavljaj me na oluji

moze mi se kosa zamrsiti pa više neću biti lijepa za tvoje romanticne noći

opustošonog srca, ogoljene duše mogu zalutati i nestati

Ne ostavljaj me

ni kada me ponos razara ni kada si ljut sto sam hladna i bezbojna

mozda u dzepu imam grumen soli koji treba rastvoriti i popiti da speremo tu gorčinu što nas izjeda

Ne ostavljaj me na oluji, mili

mogu mi se noći pretvoriti u vječnost,

u vječnosti vječna da te volim

mogu uz violinu zažmuriti i zaspati,

ne,mili, ne ostavljaj me samu

mogu zaboraviti sebe, znaš koliko sam rasijana

Ne, ne ostavljaj me samu u oluji

mogu izgubiti šešir, pa će neko reći gledaj je nepristojnu i ružnu

moze mi se pomutiti jutra, pa neću znati da li su jastuci izgužvani od umora

Ne ostavljaj me ni kada ti ponestane vremena

ni kada te budu čekali, trazili, kada budeš žurio da stignes, da ne zakasniš

Ne ostavljaj me na oluji, ne kasni, mogu uz violinu zažmuriti i zaspati

a moze mi se i kosa zamrsiti, pa više neću biti lijepa za tvoje romantične noći u oluji naše prozirne duše.

 

 

Bježati je riječ koja daljine znači

Posted on

-Bježite od glumca, on zna, on osjeća, on voli i ne voli i nikada nikome ne pripada.

-Bježite od slikara, ukrašće vam srce, okrenuti leđa lutajući, a da i ne shvati da vas je ikada i dotakao.

-Bježite od pjesnika, zarobiće vam dušu i pobjeći sa rukama punim gneva i daljina.

-A glumice, glumice su žene koje u svojoj praznoj duši čuvaju ceo svijet, ustaju rano, tužne-sa cvijećem u kosi.

-Izlazim iz kadra graciozno i veličanstveno. U svakoj minuti me ima, primjecujem kako mi se haljine gužvaju od starosti. Bježite.. Bježati je riječ koja daljine znači. I vjetar se njome oprlja, jurnjavom kroz blato, klečeći pred umorom svojim. Niko ne bježi bezrazložno. U nama su vjetrovi daljina, pripadamo-ne pripadamo, nikada nikome ne pripadamo. Šta? Plašite se?..Zašto? Svijet je plašljiv I lud. Jednog dana ću ostaviti sve I otići. U očima mi se zgužvala magla I memla.
Osudjena sam na sopstveni put, jutra koja je Adam volio, a Eva varala I krala, osuđena sam na početak I kraj… Teret mora I piramida, hrapav glas, svoje ime I ulice duge pustinje, osuđena sam … Na pakao sebe.
Mjerim se vijekovima I besmrtnošću, a ne čeličnim kazaljkama što se lako lome. Moje duge haljine neće se pocijepati, ni u najgorim olujama, moje bijele haljine…
Treba bježati, u tom bježanju susrešćemo se sa onima koji jure za nama, probijajući se kroz svjetlinu korak po korak, onda ćemo umorni leći na mokru zemlju, mokru od vječne neuništivosti I blata od kog smo nastali. U buđenju u sumnjivoj zori treba izgovoriti:

Treba pobjeći od ljudi koji su nekad davno… od telefonskih poziva, brojeva koje znate napamet, a nikad ih niste zapisali nigdje, treba pobjeći od budnih noći, od dogorelih cigareta I prepunih pepeljara, od ispisanih hartija I neposlatih pisama, od praznih klupa I ulica dugih kojima nekada davno… Treba pobjeći od neizgovorenih riječi, od ćutanja kojim je rečeno previše I riječi kojima nije rečeno ništa. Treba bježati od zalazaka sunca, ležanja na travi sa cvijetom u kosi I još jednim u ruci, od mjesečine I hladnih noći u proljeće, od zagrljaja dugih u ćutanje, držanja za ruke I zajedničkog smijeha što I sad odjekuje, od ljudi koji su vas poznavali I ljudi koji vas nisu poznavali. Treba bježati od pića koje ste voleli I pića koja niste nikada probali, od šankova praznih I čudnog pogleda konobarice, od jutara budnih, mamurnih I hladne kafe sa kiflama. Treba bježati od pjesama kojima znate riječi I onih koje ste voleli, od knjiga koje ste pročitali I onih koje ste pozajmili, od stvari koje vežu, od sitnica I rukopisa, od privjesaka za ključeve I zajednički stvari spaljenih uz vino. Treba bježati od kiša I pokislih dugih noći, od saznanja da se neko još sjeća, I obećanja da će doći, od tuđih majica u ormaru što I sad miris pamte, od igračaka kojima ste davali imena I od onih kojima niste. Treba pobjeći od te dvije prazne čaše na stolu, otiska ružičastog karmina na jednoj I popijene flaše crnog vina, treba bježati od te paučine… Treba…  Treba bežati od jeseni koju ste voleli I one koju niste, od časovnika koji je otkucavao nečiji odlazak I nečiji dolazak, od autobuskih stanica na kojima ste nekog… Treba bježati od nekih gradova daleko gdje ni jedna trunka istog sunca ni zraka postojati neće. Treba pobjeći od ulica što vam još korake I tragove pamte, od poznatih mirisa jastuka I posteljine, od godina davnih I paučine… Treba pobjeći… Treba pobjeći od čekanja kraj telefona, cigarete u ruci I pića na stolu. Treba bježati. Ponekad treba pobjeći od sopstvenog sebe..

Nekad je bolje ne shvatiti kad shvatiš… Bježati znači odlaziti okrećući leđa nekom koga si nekad…

Jesam li rekla da je ulica bila pusta, duga, sniježna, bijela i bez zvuka?

 

SPAVAČ

Posted on

Spavaj,
nebo je odavno leglo u maglovite jeseni što si ih meni poklanjao u novembru
Kiša je danas pala taman toliko da opere tvoje rane
Ne brini,
ukrasti ih niko neće
Saviću se na tvoj ožiljak, sva od teške krvi, ljepljivih prstiju i slijepa neću ništa reći
Trajnija od vremena, i bezvremena treperim
Ne brini
Lebdjela je duša u praznini
Spavaj,
dremljivo oko moje
Zaspaće i svi koraci tvoji pored tebe
I sve note,
ljubavni sastanci i bijes što te je razdirao,
dvije čaše rakijske zaspaće,
jedna tebi, jedna meni za sva mrtva proljeća
Pored nas
Sve što sto si dodirnuo
Imali smo nešto nateklo u riječima
Što se nije dalo spaliti nijednom vatrom naših pustinja vrelih
Spavaj,
dremljivo oko moje
Violina svira,
pozornica je u potpunom mraku.

Ako možeš, dođi

Posted on

Ako možeš, dodji

Čekam da me pokriješ
Da ne mrznem sama
Sirena bez krljušti i kose
Ako možes dođi i budi ovdje
Duboko je, ali tiho
Baš kao što voliš
Na stolu su svijeće i sjaj
Nebo se spušta i mrak mi jede pore
Ako možeš dođi
Ne treba mi ništa
Ni riječ, ni cvijet, ni smijeh, ni dar
Samo budi
Tu gdje te ima najviše kad pogled gasne i duša zatreperi
Od previše tebe, od premalo tebe
Tu gdje si smiren, potišten i sam
Tu gdje si lijep i moj
Ako ne možeš
I nemoj

Rijeke ce teći i dalje